Niz međunarodnih kolokvija o rimskoj provincijalnoj umjetnosti otpočeo je krajem osamdesetih godina XX. st. u okrilju srednjoeuropskih zemalja.

Potaknuti potrebom da se nadupuni katalog CSIR, posvećen studiju rimske umjetnosti u provincijama, osnivači kolokvija pokrenuli su u Austriji prvi skup na ovu temu. Nadahnuli su se radom Erne Diez pod naslovom: „Studien zum provinzialrömischen Kunstschaffen: Grabplastik in Noricum und Pannonien”. Prvi kolokvij održan je 1989. u Grazu, a glavna tema bio je pokušaj da se riješe problemi povezani sa studijem rimske provincijalne umjetnosti, poglavito u srednjoeuropskim provincijama.

Drugi kolokvij, već ustanovljen kao bijenalno događanje, održan je u Veszprému (Mađarska) 1991. Posvećen je studiju kamenih spomenika u srednjoeuropskim podunavskim provincijama Noricum, Raetia, Pannonia, i njihovom odnosu s Italijom.

Treći kolokvij, održan u Bonnu (Njemačka), posvećen je barbarskim invazijama i njihovom utjecaju na rimsku likovnu umjetnost. Svaki od ta tri prva kolokvija imao je gotovo trideset govornika, a teme su bile koncentrirane pretežno na srednjeeuropske krajeve.

Četvrti kolokvij otvorio je vrata istočnijim rimskim provincijama, privukavši velik broj stručnjaka. Održan je 1995. u Celju, Slovenija, a fokusirao se na probleme datiranja spomenika i objašnjenja simboličkog značenja likovnih prikaza.

Godine 1997. kolokvij je preselio u Nizozemsku, proširivši se na veći broj rimskih provincija. Glavni predmet diskusije u Maastrichtu bila je tipologija, ikonografija i društvena pozadina nadgrobnih spomenika, te putevi ikonografskih utjecaja.

Šesti kolokvij vratio se 1999. ponovo u Mađarsku, ovog puta u Budapest. Do tada je već postigao međunarodni značaj, te su njemački, francuski i engleski ustanovljeni kao službeni jezici. Te se godine raspravljalo o dvije teme, kronologiji i ikonografiji nadgrobnih slika i nadgrobnih kiparskih ostvarenja, te o dekorativnim arhitektonskim elementima.

Njemačka je pružila gostoprimstvo sedmom kolokviju, koji je održan u Kölnu i gdje je nastupilo više od 60 govornika. Rasprave su posvećene romanizaciji i opstojnosti u kiparskoj umjetnosti, arhitekturi i epigrafiji Rimskog carstva.

Održavajući duh prethodnih skupova, osmi kolokvij održan je u Zagrebu 2003. Internacionalizacija projekta izrasla je kao odgovor na pitanja vezana uz određeni dio rimskog svijeta, a talijanski jezik dodan je među službene jezike kolokvija. Te godina tema je bila religija i mit kao inspiracija za rimsku provincijalnu kiparsku umjetnost.

Deveti kolokvij vratio se u zemlju svoga početka, Austriju, gdje je održan u Innsbrucku s temom prikaza vlastitog lika i djela u rimskom društvu u provincijama. Sudionici su se posvetili refleksu osobnog prikaza u kamenoj plastici. Tom prigodom, broj sudionika bio je višestruko uvećan u odnosu na ranije kolokvije.

Jubilarni, deseti kolokvij održan 2007. u gradovima Arles i Aix-en-Provence označio je prekretnicu u povijesti ove znanstvene inicijative. Tada se kolokvij otvorio arheološki bogatim zapadnim provincijama i spektakularnim azijskim provincijama, dosegnuvši značaj ne samo među istraživačima i znanstvenicima najvišeg međunarodnog nivoa, nego i među širom publikom zainteresiranom za rimsku umjetnost. Uz brojne predavače po prvi put iz Španjolske te iz širokog kruga koji je pokrio udaljene rimske provincije, kolokvij se razvio u veliki skup s više od stotinu govornika i preko dvije stotine učesnika. Veliki značaj kolokvija odrazio se na regiju domaćina pretvorivši je na tjedan dana u središte zbivanja svjetskog značaja u svojoj vrsti. Tema kolokvija odnosila se na lokalne kiparske radionice, tehnike, stil i ikonografiju.

Slijedeći prethodnike kao uzor, jedanaesti kolokvij o rimskoj provincijalnoj umjetnosti priređen u Méridi, Španjolska, proširio je svoje ime svijetom ne samo u znanstvenim krugovima, nego i u cijeloj španjolskoj regiji Extremaduri koju je obilježio dolaskom vrhunskih poznavalaca rimske umjetnosti iz raznih zemalja i kontinenata.

Kolokviji su se razvili u izvrstan instrument za znanstvena istraživanja i širenje znanja, budući da su predavanja i diskusije uvijek popraćeni i dopunjeni posjetama rimskim arheološkim lokalitetima i muzejskim zbirkama. Ovaj put slijedi se i dalje prema zahtjevima koje novim tehnologijama postavlja dvadeset i prvo stoljeće.